< povratak  

Tko je dr. Barry Sears?

Biokemičar dr. Barry Sears vodeći je američki znanstvenik na polju nutricionizma. Preko trideset godina znanstvene karijere posvetio je proučavanju lipida. Poticaj njegovu djelu bilo je otkriće djelovanja eikosanoida, najstarijih hormona, za koje je skupini znanstvenika iz Švedske i Velike Britanije 1982. godine dodijeljena Nobelova nagrada za medicinu i fiziologiju. Dugogodišnji rad sa sportašima i bolesnicima sa šećernom bolesti doveo ga je do zaključka da je hrana najmoćniji hormonalni lijek koji se može uzeti na usta. Napisao je više knjiga o hormonalnom djelovanju hrane, koje su samo u Americi prodane u više milijuna primjeraka. Danas dr. Sears ide dalje: razvio je dijetu za teške neurološke kronične upalne bolesti: multiplu sklerozu, demenciju, Parkinsonovu i Alzheimerovu bolest. Searsova dijeta bazira se na kontroli inzulina, restrikciji kalorija i modulaciji eikosanoida. Poboljšanje kod djece s poremećajem ponašanja i nedostatkom pažnje (ADHD Attention Deficit Hyperactive Disorder) nakon svega dva mjeseca zonske prehrane, uz dodatak pročišćenog ribljeg ulja, upravo je fantastično. Kako je došao do ovih otkrića možete čitati u njegovim knjigama, od kojih su neke prevedene i na hrvatski jezik, ili na njegovim službenim web stranicama: www.drsears.com.

Što je zona?

Definicija
Zona je program očuvanja zdravlja prehranom i vježbanjem za cijeli život. To je program modulacije hormona hranom uz osiguravanje stabilne razine šećera u krvi, koji je "gorivo" za mozak, što omogućuje značajnu redukciju kalorija bez gladi, umora i osjećaja uskraćenosti. Temelji se na biokemiji i genetici čovjeka. Hrana nije samo izvor kalorija nego može biti lijek koji usporava starenje, smanjuje prekomjernu masnu masu i rizik od kroničnih bolesti, a povećava mentalne i fizičke sposobnosti. Zona je i niskokalorična dijeta. Još prije šezdeset godina znanstveno je dokazano da smanjenje kalorija usporava procese starenja i prevenira rak i degenerativne bolesti. To je jedan od glavnih čimbenika zašto su Japanci natprosječno zdrav i dugovječan narod: količina hrane koju konzumiraju je značajno manja nego kod drugih naroda. Prosječna žena treba hranom unositi 1100 kcal, a prosječan muškarac 1500 kcal dnevno. Ostatak potrebnih kalorija dobiva se iz energetskog depoa, masnih stanica. Nijedan obrok ne smije imati više od 500 kcal. Još važnije od ukupnog broja kalorija je vođenje računa o količinama i omjeru kalorija iz proteina, ugljikohidrata i masnoća uzetih u svakom obroku budući da svaki od ovih nutrijenata ima različito hormonalno djelovanje. Jedan gram proteina i ugljikohidrata daju po 4 kalorije (kcal), jedan gram masti daje 9 kalorija, a jedan gram alkohola daje 7 kalorija.

Kako zona djeluje
Već prvim obrokom u zoni stabilizira se šećer u krvi. Rezultat je smanjenje gladi i smanjen unos hrane. Da bi manje jeli ne treba vam snaga volje, nego znanje. U roku od četiri dana normalizira se razina inzulina u krvi, a u roku od dva tjedna kod bolesnika s povišenim tlakom i dijabetesom smanjuje se potreba za lijekovima. Povišeni ukupni kolesterol, trigliceridi i LDL se smanjuju, a povećava se "dobri kolesterol"  HDL. Postupno se gubi suvišno masno tkivo, usporavaju se procesi starenja, koža izgleda ljepše, a imunitet jača.


Hormoni

Općenito
Hormoni su biološki glasnici. Nastaju u endokrinim žlijezdama, krvotokom brzo putuju do najudaljenijih tkiva, predaju informacije i potiču biološke akcije koje iniciraju biokemijske procese u stanicama. Kad se spomene riječ hormon, najčešće nas asocira na spolne hormone, inzulin ili adrenalin. Međutim, za glukagon ili eikosanoide je malo tko čuo. Upravo je poznavanje inzulina, glukagona i eikosanoida ključno za razumijevanje utjecaja hrane na naše zdravlje.

Inzulin
Inzulin je hormon skladištar. On regulira razinu glukoze u krvi, uskladištava mast, regulira sintezu kolesterola u jetri, usmjerava aminokiseline, masne kiseline i glukozu u tkiva, sudjeluje u kontroli apetita, zadržava vodu i sol u tijelu. Glavna uloga inzulina je da omogući ulazak šećera (glukoze) u stanice. Što više glukoze iz hrane pristiže u krvotok, to se više inzulina luči iz gušterače. Visok inzulin onemogućava korištenje energije iz masnih stanica, naprotiv sudjeluje u pretvorbi viška glukoze u trigliceride, koje dodatno skladišti. Zbog toga ne može uspjeti pokušaj mršavljenja pretežno ugljikohidratnom hranom samo smanjivanjem kalorija. Sedamdeset pet posto ljudi preosjetljivo je na ugljikohidrate i može razviti inzulinsku rezistenciju što znači da su potrebne sve veće i veće količine inzulina da bi se šećer prenio u stanice. Premda u krvi imamo povišenu razinu inzulina stanice se ponašaju kao da ga nema dovoljno što daje informaciju gušterači da proizvodi sve više i više inzulina. Kad se gušterača iscrpi i kad više ne može stvarati dovoljno inzulina, trajno se povisi razina šećera u krvi. Tako nastaje šećerna bolest tipa 2. Visok kolesterol povećava rizik od koronarne bolesti dva puta, pušenje četiri, a hiperinzulinemija čak šesnaest puta.

Glukagon
Glukagon je mobilizirajući hormon a njegova je uloga suprotna ulozi koju ima inzulin. On signalizira bubrezima da otpuste suvišnu vodu i sol, usporava proizvodnju kolesterola i triglicerida u jetri, potiče masne stanice na otpuštanje uskladištene masti, opušta arterije i snižava krvni tlak, oslobađa pohranjenu glukozu iz jetre i tako održava njezin nivo u krvi, što je neophodno za pravilno funkcioniranje mozga. Glavna uloga glukagona je obnavljanje šećera u krvi. Luči se također iz gušterače i to na poticaj proteina. Viši glukagon znači niži inzulin, a kad inzulin nije previsok, otvoren je pristup zalihama energije u masnim stanicama. Naravno, cilj pravilne prehrane je ravnoteža hormona: ni previše ni premalo, kako inzulina, tako i glukagona.

Eikosanoidi (detaljnije)
Eikosanoidi su "superhormoni", koji se stvaraju iz esencijalnih masnih kiselina. Spadaju u grupu tzv. autokrinih hormona. Ovo su vjerojatno prvi hormoni koje su razvila živa bića. Imamo ih već u spužvama koje su se razvile prije 500 milijuna godina, daleko prije pojave endokrinih hormona, od kojih su uglavnom i daleko snažniji. Njihovo djelovanje je iznimno kratkotrajno, od djelića sekunde do nekoliko sekundi. Proizvodi ih svaka stanica tijela, a ne neka specijalizirana žlijezda, kao što je to slučaj s endokrinim hormonima. Razlog zašto se o njima malo zna leži u činjenici da se ne prenose krvlju (ne mogu se otkriti krvnim pretragama), zato što im je životni vijek vrlo kratak i jer djeluju na istu stanicu koja ih je proizvela, odnosno na susjedne stanice. Ako eikosanoide proizvodi svaka stanica tijela, onda je lako razumjeti da upravljati s njima nije moguće putem živčanog sustava ili drugim hormonima. Jedini poznat i učinkovit način utjecaja na njih je hranom i stilom života. Do zadnje četvrtine 20. stoljeća jako malo se znalo o eikosanoidima jer ih je bilo vrlo teško izdvojiti iz tijela. Danas je poznato preko sto ovih hormona, koji su podijeljeni u dvije glavne grupe koje uvjetno možemo nazvati: "dobri" i "loši". Svi oni nastaju iz esencijalnih masnih kiselina: "dobri" iz dugolančanih omega 3 masnih kiselina (EPA i DHA) iz ribljeg ulja, a "loši" iz arahidonske kiseline (AA). To je esencijalna omega-6 masnia kiselina kojima su bogate životinjske masnoće i većina biljnih ulja (sojino, suncokretovo, repičino...). Glavni razlog zašto je maslinovo ulje zdravo za prehranu ne leži u njegovoj ljekovitosti kao pojedinačne namirnice, već u činjenici da ono spada u grupu omega-9 masnih kiselina koje su hormonalno neutralne. Tako, većim konzumiranjem maslinovog ulja, smanjuje se konzumacija omega-6 masnoća, što ima za posljedicu manju proizvodnju AA i time manju proizvodnju "loših" eikosanoida. "Dobri" eikosanoidi pogoduju zdravlju budući da o njima ovisi pravilno funkcioniranje endokrinih hormona i ispravan dotok bioloških informacija do svake od sedamdeset trilijuna stanica tijela, a time i pravilan rad cijelog organizma. Osim toga oni su moćni vazodilatatori – šire krvne žile i tako pospješuju dobru prokrvljenost tkiva, odnosno bolju opskrbu kisikom i glukozom te snižavaju krvni tlak. Također smanjuju agregaciju trombocita u krvnim žilama što sprečava pojavu ateroskleroze. S druge strane "loši" eikosanoidi potiču tihu upalu i glavni su uzročnici svih kroničnih bolesti, pa tako i raka. Ipak, da bismo preživjeli potrebni su nam i jedni i drugi. Naš je cilj stvoriti uvjete da tijelo proizvodi veću količinu "dobrih" a manju količinu "loših" eikosanoida i da tako tijelo krene iz stanja bolesti u stanje zdravlja. Naše bake nisu mogle znati za suvremena znanstvena dostignuća, ali su na osnovi stoljetnog iskustva djeci davale riblje ulje (dobre eikosanoide). Prije dvjestotinjak godina reumatizam se liječio ribljim uljem. Danas je to zaboravljeno. Norveška je jedina država na svijetu koja je zakonom propisala davanje ribljeg ulja djeci već nakon prvog tjedna života.


Za kakvu smo hranu stvoreni?

Pogled u prošlost
Homo sapiens se pojavio na Zemlji prije sto tisuća godina. Hranio se mesom divljači, zelenjem, voćem i orašastim plodovima. Nasuprot uvriježenoj slici pogrbljenog divljaka, naš davni predak bio je visok, vitak i mišićav poput trkača. U njegovoj hrani bilo je podjednako omega-6 i omega-3 masnih kiselina. Po jednoj od teorija o porijeklu čovjeka, ljudski mozak razvio se upravo zahvaljujući prehrani bogatoj esencijalnim omega-3 masnim kiselinama. Pola težine mozga čine masnoće, trećina od njih su omega-3 masnoće (DHA). Uzgoj žitarica javlja se tek prije šest do deset tisuća godina. Zbog značajne promjene u prehrani tipičan pripadnik starih civilizacija bio je nižeg rasta i sklon debljanju. Prije sto godina u hrani je još uvijek bilo samo četiri puta više omega-6 nego omega-3 masnih kiselina. U posljednjih pedeset godina, zbog ekstenzivnog uzgoja i tova stoke žitaricama, u čijem mladom i "nezrelom" mesu ima sve manje omega-3 masnih kiselina, odnos se naglo pogoršava, da bi danas u hrani bilo već sedamnaest do dvadeset puta više omega-6 masnih kiselina.

Zdrava i nezdrava prehrana
Danas se jako mnogo spominje zdrava i nezdrava prehrana, a zapravo skoro nitko ne zna što bi zdrava prehrana trebala biti. Kad stvar ne bila tako kaotična onda bi postojao konsenzus i ne bi bile potrebne, ni prisutne, tolike rasprave na ovu temu, kao što ne postoje rasprave o banalnim i svima jasnim zakonitostima u egzaktnim znanostima, kao npr. o djelovanju gravitacije ili nekim drugim fizikalnim zakonima. Nažalost često se radi "grešci u koracima" pa se jedenje zdravih namirnica proglašava zdravom prehranom, i obrnuto. Istina je drugačija: moguće je nezdravo se hraniti s namirnicama vrhunske kvalitete i, nasuprot tome, imati vrlo zdravu prehranu s namirnicama lošije kvalitete, čak i s onim što se može naći u McDonald'su. Kvaliteta namirnica nije jedini bitan element zdrave prehrane. Treba znati i odgovore na pitanja: što, kada, kako, koliko i zašto jesti.

Zašto smo sve deblji i sve bolesniji?
Koliko ste puta preskočili doručak ili večeru? Koliko ste puta "čvrsto odlučili" smršavjeti i koliko puta u tome niste uspjeli? Zašto vam to nije uspjelo gladovanjem, makrobiotikom, vegetarijanskom prehranom, proteinskom dijetom, intenzivnim vježbanjem? Možda ste brzo izgubili na težini, ali ste isto tako brzo vratili staru težinu i još malo povrh toga... Niz ovih neugodnih pitanja i konstatacija mogao bi se nastaviti i dalje. Činjenica da većina ljudi nema zadovoljavajuće odgovore na ova pitanja ide u prilog zaključcima da uglavnom ne znamo u čemu je problem.

Znate li koje gorivo treba vaš automobil? Jeste li ikada pokušali voziti auto bez goriva? Naravno, niste. Znamo da auto ne može voziti bez goriva i znamo koje gorivo treba naš automobil. Ali ako vam se postavi pitanje - znate li kakav je obrok najbolji za vaše tijelo - teško da ćete s takvom sigurnošću odgovoriti. Kad je o ljudskoj prehrani riječ u posljednjih tridesetak godina na području nutricionizma vladaju mnoge zablude. Sve smo deblji i bolesniji iako se na preventivu i liječenje debljine troši više nego ikad prije. Posljednjih tridesetak godina "piramida zdrave hrane", čija su baza žitarice, bila je pokušaj da se na pogrešnoj pretpostavci o debljanju zbog masnoća postigne bolje zdravlje, jer danas već i laici znaju kako debljina vodi u kronične bolesti: infarkt, hipertenziju, alergije, rak... Međutim, ona nikada nije bila testirana ni znanstveno ispitana na ljudima, ali je upravo nevjerojatno nalik na piramidu tova stoke. Posljedica je epidemija debljine, koja je u SAD-u i službeno proglašena 1997. godine, kad je broj pretilih premašio broj normalno uhranjenih Amerikanaca. Zona je globalno primjenjiva i može se prilagoditi svakoj kulturi, kuhinji i načinu života. Nije potrebno da se hranite egzotičnim algama ni namirnicama koje je teško nabaviti, nego možete i dalje kuhati ista tradicionalna jela po receptima naslijeđenim od mama i baka. Promjena je uglavnom u prilozima: umjesto kruha, krumpira, tjestenine i riže, sad je to pretežno povrće i voće. I naravno, ne preskaču se obroci. U dvije riječi, zona je balans i umjerenost.

Začarani krug
Za kvalitetan rad mozak treba dovoljnu količinu energije, tj. dobru opskrbljenost kisikom i stabilnu razinu šećera u krvi. Razmotrimo ovaj drugi čimbenik. Jedini način održavanja stabilne opskrbe mozga glukozom jest kontrola razine inzulina. Nažalost, kod većine ljudi ovaj sustav regulacije (inzulin - glukoza) nije precizan niti dovoljno brz tako da razina inzulina u krvi lako može porasti znatno iznad mjere koja je potrebna da se razina glukoze drži u optimalnoj razini. Kada vam naglo poraste razina inzulina (što je rezultat konzumiranja previše ugljikohidrata), razina glukoze se može toliko sniziti da ugrožava funkciju mozga. To je razlog zašto se osjećamo pospano dva sata nakon što smo pojeli veliku porciju hrane s mnogo ugljikohidrata, tjestenine npr. Vaše razmišljanje postaje zbrkano, teško se koncentrirate i samo želite odrijemati. U tom trenutku vaš mozak, bez odgovarajuće razine šećera u krvi za proizvodnju energije, očajnički traži bilo koji način da dobije više šećera. Rezultat toga je vaša luda želja za nečim slatkim ili kavom. Na taj vam način mozak govori da hitno trebate više glukoze u krvotoku. Inače, što je hrana bogatija ugljikohidratima, brže će stići u vaš krvotok, a potom i u mozak. Čokoladice, razna pića i druge vrste brze hrane najbrži su način da sami povećate sadržaj šećera u krvi. Ti ugljikohidrati privremeno rješavaju problem niskog šećera u krvi, ali istodobno tvore novi ciklus povećanja razine inzulina i vi ćete se vrlo brzo uhvatiti kako ponovno žudite za ugljikohidratima. Ovako se stalno borite s glađu i bistrinom uma a višestruko se opterećujete suvišnim kalorijama. Kako biste izašli iz tog začaranog kruga trebate prvenstveno spriječiti svoj mozak da vam šalje očajničke pozive za glukozom. Način na koji ćete to postići je da ga snabdijete stabilnom količinom glukoze održavanjem razine inzulina unutar definirane zone, koja nije ni previsoka a ni preniska. Jedini način stabiliziranja razine šećera u krvi je održavanje relativno uravnoteženog omjera proteina i ugljikohidrata u svakom obroku. Potrebna vam je određena količina inzulina za pohranjivanje glukoze u stanice, ali previše inzulina snižava razinu šećera u krvi do tako niskih razina da je funkcionalnost mozga narušena. Stabilizirajući inzulin nećete imati vrtoglavi pad šećera u krvi. Tu postoji još jedna blagodat: stabilan inzulin i dovoljno konzumiranih proteina omogućit će vašem tijelu da održava stabilnu razinu hormona glukagona, koji oslobađa pohranjeni krvni šećer iz jetre, omogućujući stalnu opskrbu mozga krvnim šećerom. Ugljikohidrati stimuliraju oslobađanje inzulina, a proteini stimuliraju oslobađanje glukagona; to je razlog zašto uvijek treba nastojati održavati ravnotežu između ta dva nutrijenta u svakom obroku i međuobroku. Da bi lakše držali inzulin (a time i razinu šećera) u optimalnim granicama trebamo jesti pretežno ugljikohidrate s manjim glikemijskim indeksom: zeleno povrće i voće. Kod varenja ovih namirnica hrana se sporije pretvara u glukozu i tako izbjegavamo nagle skokove inzulina. Osim toga veća količina ove hrane ima jednaku količinu kalorija kao i mnogo manja količina kruha, krumpira ili tjestenine tako da se možemo najesti sa znatno manje kalorija. Također, obroke treba planirati i jesti prije nego osjetimo glad. Naime, kad osjetimo glad i počnemo jesti potrebno je da se hrana počne probavljati i da u obliku glukoze počne ulaziti u krv. Taj "mrtvi" vremenski period, od početka hranjenja do porasta glukoze u krvi, je krivac da se, budući da stalno osjećamo glad, često pretrpavamo prevelikom količinom hrane. Ovo je osnova koja objašnjava kako je moguće provoditi restrikcijske dijete sa smanjenom količinom kalorija i bez odricanja (gladovanja).

Što se promijenilo u zadnjih 50 godina? 

Ako pitate nekog starog liječnika nemojte se iznenaditi ako vam ispriča kako su prije pedeset godina, kad je on bio student medicine, profesori imali problema s prikazom karcinoma ili infarkta srca. Takve su bolesti bile rijetkost, dok je danas koronarna bolest vodeći uzrok smrti, rak je sve češći i u mlađih ljudi, šećerna bolest se utrostručila, a alergije se učestalo javljaju već u ranoj dječjoj dobi. Upitamo li se što se to promijenilo u posljednjih pedesetak godina, vidjet ćemo da naši geni sigurno nisu. Prekratko je to vrijeme. Uostalom, genetski kod čovjeka razlikuje se od majmunskog svega 1,5%. Međutim, promijenio se naš način života i prehrana. Ranije je mnogo više ljudi pušilo, kuhalo se na maslinovom ulju i svinjskoj masti, ali se jelo više ribe, povrća i voća, jogging i fitnes bili su nepoznati pojmovi ali se do radnog mjesta pješačilo, a i mnogo je više ljudi radilo fizički. Francuzi, najzdraviji zapadnjaci, koji su "noćna mora" američkih nutricionista, puše, ne vježbaju, ali umjesto tjestenine i sendviča jedu meso, sir, povrće i voće, umjesto industrijskih napitaka piju vino i hodaju. Tako su živjele i naše bake i djedovi.
 

< povratak 


Isključi zvuk Ispiši kao PDF dokument Ispiši kao Word dokument